4 maratona u 4 države za 34 dana

Svaki pojedinačni maraton je izazov sam po sebi, ali kad je završetak više maratona u pitanju, onda krajnji cilj sam po sebi postaje još privlačniji, a zadovoljstvo zbog njegovog ostvarenja na kraju puno intenzivnije. Jureći za dostignućima „Maratonaca manijaka“ ovoga puta ispunio sam dva uslova i uspeo da istrčim 4 maratona u 4 različite države za manje od 51 dana (trebalo mi je 34 dana) kao i uslov da istrčim 4 maratona za 37 dana. Oba dostignuća nose po tri zvezdice „Maraton manijaka“, tzv. GOLD level.

Ne pitajte jesam li trčao samo zbog zvezdica? Naravno da nisam, ovo je ipak odličan povod za putovanje i druženje, upoznavanje novih ljudi, ali i pravi način da makar na trenutak uronimo u naše unutrašnje ja. Neko meditira, neko se moli – ja trčim. Ali, krenimo redom:

#1 – Beogradski maraton 21.4.2013

IMG_7038O svojim iskustvima sa ove trke već sam pisao u članku April u Beogradu, ali ukratko ću ponoviti fragmente ove avanture za one sa kupljenim jeftinijim ulaznicama. Trčalo se (i ovog puta) u organizaciji preduzeća „Beogradski maraton“ koje je pritisnuto namerom Atletskog Saveza Beograda i Grada Beograda da će preuzeti organizaciju nad ovom manifestacijom, dalo sve od sebe i za razliku od prethodnih godina organizaciju podiglo na viši nivo. Rezultat tih napora bila je trka obezbeđena čipovima i foto snimcima u cilju, znatno bolja organizacija garderobe i prijema maratonaca, zatim puno kvalitetnija okrepa i na kraju više trkača nego ranijih godina. ASB i grad Beograd su, bez obzira na nedvosmislen uspeh manifestacije, ipak najavili održavanje još jednog maratona u septembru, a da li će on biti i realizovan, videćemo. Ono što raduje je sve veći broj trka i trkača u samom gradu i regionu, pa ostaje da se radujemo budućnosti i novim još lepšim i kvalitetnije organizovanim trkama. Pun pogodak manifestacije je i humanitarna akcija pod okriljem Belhospice tima za koji je trčalo skoro 300 trkača. Mega-pozitivna atmosfera, sjajna promocija i lep iznos prikupljenih novčanih donacija daju nadu da će ovakve akcije ostati reper za neke buduće aktivnosti, a mladima dobar pokazatelj da se uz dobru ideju mnoge lepe stvari mogu, na zadovoljstvo svih, sprovesti u delo.

Što se mene tiče, mada je bilo sunčano i pretoplo, zadovoljan sam postignutim rezultatom, jer sam maraton završio sa pristojnih 4:07:44, najboljim vremenom na dosadašnja tri učešća na beogradskom maratonu. Ono što je najbitnije, rođeni brat Ivica i padobranski brat Sveta istrčali su danas u Beogradu svoje prve maratone! Čestitke momci!

#2 – Maraton u Krakovu, Poljska 28.4.2013

krakow-finish-2013Još jedna, ovog puta isključivo maratonska trka, samo nedelju dana kasnije održana je u prelepom poljskom gradu Krakovu. Na ideju da veća grupa trkača iz Srbije organizovano putuje na ovaj maraton došli su naši drugari Drago Boroja i Zdravko Mišović. Njihova zamisao da po izuzetno pristupačnoj ceni od 95 eura ponude autobuski prevoz, noćenje u hotelu i startninu za trku naišla je na sjajan prijem kod ovdašnjih trkača. Ono što su naumili, sproveli su i u delo, a nas pedesetak koji smo imali sreću da putujemo sa grupom ostalo je impresionirano celom ekskurzijom. Krenulo se u petak uveče iz Novog Sada i bez većih problema već sutradan ujutru smo bili u Krakovu. Hotel u koji smo se smestili nalazio se udaljen samo 500 metara od starta i cilja trke kao i EXPO-a maratona. Sobe su bile čiste i nove, a u hotelu se mogao koristiti i besplatan Wi-Fi internet. Naravno, tuš i topla voda u svim sobama se podrazumevala.

Subotu smo iskoristili za posetu EXPO-u. Iako po rečima Boroje nije bio na nivou sajmova ostalih velikih trka u Poljskoj, moglo se naći dosta trkačke opreme po pristojnim cenama, što su mnogi od nas i iskoristili. Ja sam kupio dugačke helanke za trčanje po ceni od samo 7.50 eura. Dok su ostali odlučili da malo odmore u hotelu nakon posete sajmu, Srećko, Katana i ja smo više bili za obilazak Krakova, pa smo u laganoj šetnji po predivnom danu obišli uži centar grada, kao i dvorac Vavel, naravno i lokalne kafiće. Ima se šta videti, zaista, a i cene su vrlo pristojne, možda čak i niže nego na mnogim mestima za izlaske u Beogradu. U subotu je takodje održan i maraton na rolerima sa velikim brojem učesnika po kružnoj stazi.

Tokom noći, kako su prethodno i najavili, počela je kiša, pa je temperatura na startu trke bila primetno niža nego prethodnog dana. Ipak, veoma prijatnih 13 stepeni, po oblačnom danu bez kiše nagoveštavalo je idealne uslove za trčanje. Na startu preko 4200 maratonaca, prava reka pozitivne energije i iščekivanja da trka krene. Muzika, desetine hiljada navijača sa svih strana bodrilo je i navijalo, pravilo pravu sportsku atmosferu. Na startu sam bio sa Čirić Draganom iz Novog Sada sa grupom koja je planirala da trči do 3:30, a nekoliko članova srpske ekspedicije se bez pardona proguralo čak u prve redove sa Kenijcima.

Moj plan je bio da trčim 3:50 i oborim lični rekord, jer je pored vremenskih uslova i sama staza bila relativno ravna i pogodna za postizanje dobrog vremena. Krenuo sam po 5:20min/km sa nekim veselim Poljacima i sa njima uz dobro zezanje i uživajući u trčanju po lepom i interesantnom gradu nastavio istim tempom. Taman kad sam počeo da posustajem negde na 17.km sustigla me je veća grupa trkača grupa okupljena oko pejsmejkera za 3:45. Uz njih sam dodatno ubrzao, pa sam trčeći prosečno 5:10min/km gurao do 33.km. Tu su se oni odvojili, ja ostao malo bez daha, ali daleko od toga da sam izgubio želju za što boljim rezultatom. Na 37.km sam od muke zapevao iz sveg glasa našu izvornu „Pogledaj de mala moja“ (srećom nije, ali mogla je da bude i neka novokomponovana :-)). To je u komade razbilo začetke krize i uz gomile izotonika koje su delili na okrepnim stanicama dogurao sam do cilja sa novim ličnim rekordom i više nego dobrih 3:48:21. Iza mene, u cilj je ušlo i dosta naših maratonaca, umotali su nas u alu-folije, pa smo se zagrejali istog trenutka. Medalje, čestitke, pivo, izotonici, sokovi, voda u neograničenim količinama. Zatim smo iskoristili priliku i otišli na stvarno opuštajuću masažu. Preko 100 stolova je radilo neprekidno kako su maratonci pristizali. Nakon toga, na postavljenim stolovima u neposrednoj blizini cilja, deljen je ručak koji je izazvao dosta nezadovoljstva po poljskim forumima, ali je meni izuzetno prijala ta čorba sa kobasicama. Posle nje, naravno i kobasice sa senfom opet uz pivo. Rezultati su stizali istog trenutka kako je ko završavao, a uz priču, pivo, druženje i opuštanje, lagano smo se pripremali za povratak kući.

Opšti utisci o samoj trci su više nego povoljni, zapravo ovo je najveća i najbolje organizovana trka na kojoj sam ikada učestvovao. Nemam reči zahvalnosti za organizatore ovog našeg zajedničkog putovanja, jer je sve bilo na mnogo većem nivou od očekivanog. Velika preporuka za neku buduću ekskurziju trkačima koji su se dvoumili, ali za novac koji smo izdvajali ovog puta, u sopstvenoj organizaciji ili bilo kakvom drugom aranžmanu ne bi smo dobili ni polovinu. Takodje Zdravko Mišović je obezbedio i lepe nagrade za nekoliko srećnih maratonaca koji su izvučeni na lutriji, a najava nove ekskurzije na jesen, obećava novo lepo druženje na još jednom od većih svetskih maratona.

#3 – Skopski maraton, Makedonija 12.05.2013

2013-05-12-13.01.49Nakon vikenda pauze, usledio je i Skopski maraton, koji sam trčao treću godinu zaredom. Organizacija trke bila je poverena jednom od članova „Kluba 100 maratona“ Nedeljku Todoroviću, a na svoje (besplatno) mesto u autobusu prvenstveno su mogli da računaju učesnici na maratonskoj trci. Ipak, s obzirom na nekoliko otkaza u zadnji čas, mesto u autobusu našlo je i nekoliko najbržih srpskih polumaratonaca. Startnina za trku iznosila je 8 eura. Prevoz koji je kretao iz Novog Sada, Ivica i ja smo sačekali na obilaznici pored Niša, pa smo uz odlično druženje i šalu brzo stigli do Skoplja. Kao i svake godine smeštaj je bio organizovan u kasarni u Skoplju, a prepuna spavaonica neke od nas podsetila je na srećno vreme mladosti provedeno u JNA. Subotu smo naravno iskoristili u potpunosti za šetnju ulicama Skoplja, slikanje i razgledanja novih spomenika koji po centru grada niču kao pečurke. Obišli smo i stari deo grada preko mosta, nekako sam imao osećaj da je taj deo puno autentičniji i da bi mnogo bolje prikazao dušu Skoplja od ultra modernih i kitnjastih skulptura. Nakon povratka u kasarnu, dobre hidracije i večere (200gr makarona sa tunjevinom) zaspali smo.

Osvanulo je i novo jutro, kao stvoreno za dobar performans – oblačno, bez vetra i sa temperaturom oko 16 stepeni. Doručkovao sam po već isprobanom receptu dva „7 Days“ kroasana, dva sata pre starta, a pred samu trku sam pojeo i Snikers. Spremio sam i dva energetska gela, ali sam ih slučajno probušio zihernadlom dok sam ih kačio na biciklističke pa sam morao na trku bez njih, da se ne bih ulepio. U zadnjem džepu 3 komada „Vitanove“ koje sam planirao da jedem na svakih 10km trke. „Pola-pola“ (pola litra vode na pola sata trčanja) je takodje bila proverena taktika za uzimanje tečnosti tokom trke.

Na startu se pojavilo 125 učesnika u maratonu i oko 470 polumaratonaca. Krenuo sam po planu 5:20min/km računajući da bih možda mogao opet da popravim lični rekord postavljen na prethodnom maratonu u Krakovu. Tim tempom sam prilično dobro gurao do 32. kilometra, a da bih predupredio eventualne grčeve pokušao sam da uzmem magnezijum koji su delili na startu. Kažem pokušao, jer ni nakon celog kilometra nisam uspeo da otvorim prokletu kesicu i ako sam je grizao, ujedao, proklinjao, kidao rukama i šta sve ne. Na kraju sam je bacio neotvorenu, totalno iznerviran i sa zaostatkom od dva minuta u odnosu na predvidjeno vreme. S obzirom da na okrepnim stanicama nije bilo čokolade, a voće (banane, jabuke, limun i narandže) nikad ne uzimam tokom trke, jedino sam mogao da budem zadovoljan dovoljnom hidracijom. Na 35km mi se prvi put od kada trčim desilo da promašim skretanje na raskrsnici. Umesto da skrenem levo u ulicu Franjo Kluz, produžio sam bulevarom 3. makedonske brigade. Dok sam shvatio o čemu se radi i krenuo nazad uz pogrdne reči sudijama koji su stajali na pomenutoj raskrsnici, pretrčao sam dodatnih 600 metara. Novih 4 minuta zaostatka i raspršen san o novom ličnom rekordu. Dalje se nisam previše ni trudio, mada sam ponovo uspeo da preteknem nekoliko direktnih takmaca za plasman. I ako je na prvi pogled vreme bilo idealno, nekako sam imao osećaj da mi je izuzetno teško palo iz nepoznatog razloga. Da li zbog umora ili možda malo veće vlažnosti koja se digla nakon kišice, uglavnom, danas nisam uspeo da pružim svoj maksimum.

Na kraju, ipak zadovoljan, u cilju sa solidnih 3:57:32. Malo sam slikao unaokolo maratonce koji su pristizali, okrepio se toplom supom, voćem i energetskim tablama koje su nudili, popio još litar-dva vode i krenuo nazad pešice do kilometar udaljenog parkiranog busa na presvlačenje. I ako sam očekivao Ivicu tek malo kasnije, on je nadmašio sebe na svom drugom maratonu u tri nedelje i popravio prethodni rekord za više od pola sata, pa sam propustio da ga uslikam pri prolasku kroz cilj. Ipak, pored velikog broja kvalitetnih fotografa kraj staze, i organizator se potrudio instalirajući automatsko slikanje u cilju, pa je svako od nas imao i više od pregršt fotografija kao uspomenu sa ovog maratona. Nakon trke, gladni kao vuci, bacili smo se i na ogromne porcije piletine sa pomfritom i salatom u domaćoj lepinji, sve to po vrlo popularnoj ceni u samom centru grada. Prošetali smo još malo, družili se sa trkačima iz Makedonije i lagano, umorni, ali punog srca i duše krenuli nazad put kuće.

#4 – Maraton stazama Branka Ćopića, Novi Grad BIH 25.05.2013

img(23)Poslednja trka u ovom nizu, potpuno drugačija od prethodnih, van gradske vreve i asfalta, organizovana je u spomen na velikana naše književnosti Branka Ćopića. Ovo je prvi zvanični maraton na teritoriji Republike Srpske, ali ne i u BIH, jer su mu prethodile dve trke „Maraton mira i pomirenja“ Grude-Međugorje održane 2007. i 2008.godine. S obzirom da sam propustio maraton u Radencima prošle nedelje, a nisam planirao ni učešće na Plitvičkom maratonu, ovo je bila idealna (jedina) prilika da ove godine istrčim 4 maratona u 4 različite države za 51 dan. Lako sam pronašao društvo i za ovo putovanje, jer maratonaca-manijaka naravno nikad nije nedostajalo. Srećko Mićić i Samanta Gilice su me dočekali u Beogradu, pa smo direktnim autobuskim prevozom preko koridora do Novog Grada uz šalu i prepričavanje avantura brzo prekratili devetočasovnu vožnju. Mene je ovoga puta izuzetno nadahnuo članak Draga Boroje, pa sam sa neskrivenim apetitom pored sendviča, neprestano nešto i grickao, a za večeru pojeo trostruku veću porciju makarona nego obično. Stigli smo u 6 ujutru, prošetali do kafića „Enigma“ gde smo malo odmorili i preuzeli majice trke i takmičarske brojeve, a za pohvalu organizatorima je i to što se startnina nije plaćala.

Na startu se pojavilo 18 maratonaca i 4 maratonke, od tog broja polovina je bila iz Srbije. Sa maratoncima, startovali su i polumaratonci, njih oko 140, ali samo simbolično, trčeći jedan krug oko bloka. Nakon toga, oni su autobusima preveženi do zvaničnog starta polumaratona, negde na polovini puta prema današnjem cilju, rodnom mestu Branka Ćopića – selu Hašani. Vreme opet idealno, oblačno bez vetra i kiše i sa temperaturom od oko nekih 15 stepeni.

Moj cilj je bio jasan s obzirom na dugačak uspon od čak 37 km – doći do cilja u jednom komadu, ako je moguće za 4 sata ili koji sekund manje. Već odmah nakon starta se grupa vrlo izdiferencirala, a ja sam krenuo sa Srećkom planiranim tempom od 5:20min/km. Trčali smo tako nekih desetak kilometara, uglavnom uz predivno zelenu reku Unu, njega je udario endorfin pa je krenuo brže, a ja sam nastavio istim tempom. Jednostavno mi je bila nemoguća misija držati na 5min/km po takvoj uzbrdici.

Vreme je bilo prilično šareno, čas je počinjala kišica, čas se izmedju oblaka pomaljalo sunce. Kad smo izašli van grada i ambijent se neprestano menjao. Uglavnom predivna čista priroda, autentični prizori seoskog života, ovce i krave na ispaši u brdima, vodenice, vrhovi planina u oblacima, u daljini duga… Upoznao sam se sa profilom staze pre trke i očekivao ono najgore nakon 21 i 32km. Na 21km su se uzbrdice uozbiljile i prešle u serpentine, počela je kiša, malo se pojačao vetar, ali znao sam da će se već nakon kilometra staza opet primiriti i nastaviti lagano uzbrdo. Tako je i bilo, a kiša je vrlo brzo prestala. Odlične okrepne stanice na svakih pet kilometara uz nasmejana lica i reči podrške mnogo su značile maratoncima umornim od neprekidnog uspona. Bio sam 12. u tom trenutku, Srećko je bio ispred mene, a Drago Kneževič iza – isti poredak kao i nakon starta. Na 27km se staza odvajala u slepo crevo, pa su u susret naišli najpre Sloba Leontijević, a zatim i Vojnović, Stupar, Pavić, Oljača, Krstajić, Zarija, Voja Čurulić i Srećko Mićić. Do 35km sam ih sve sem Slobe pretekao, a i dalje mi snage nije ponestajalo. Vodeču trojku nisam ni video i ko zna koliko su daleko odmakli. U konkurenciji žena, prvoplasirana Bojana je neumitno grabila nekih 500m ispred mene, mislim nije bilo teorije da je stignem ikako, a Stupar mi je konstantno disao za vratom na nekih 200-300 metara udaljenosti. Nisam gubio snagu, verovatno zahvaljujući Borojinim savetima o količini jela. Na 38km je krenula tako surova nizbrdica da su delovi tela počeli da otpadaju. Opustio sam se nizbrdo bez ikakvog kočenja sledeća dva kilometra da bar malo sačuvam kvadricepse i molio Boga da krenu uzbrdice ponovo. Stupar me je ganjao ja sam bežao, zadnji kilometar je staza opet surovo krenula uzbrdo, a ja sam tada znao da sam ovaj maraton muški pregazio. Pogledao sam na sat, u cilju za 3:53:05 na ovako teškoj trci. Prezadovoljan!

U Novom gradu sam sasvim slučajno nakon 20 godina sreo klasića iz vojske, čovek stajao ispred svoje radnje i posmatrao trku. Seo zatim u kola, pokupio sinove i povremeno slikajući tokom trke, na kraju i sačekao u cilju. Hvala Milovane, sila si!

U Hašanima na cilju, sva sila sveta. Kulturno umetnički program, pesma, igra i sjajno druženje, zajednički ručak za preko 300 ljudi, zatim pivo, kolači. Za stolom je krenula i pesma, ljudima je drago što smo im došli iz Srbije, radosni, gostoprimljivi, topli. Milina je bila trčati, još lepše medju takvim ljudima boraviti makar i na jedan dan.

Tanja Stojanovski treća u konkurenciji žena, Goran Vendlener treći kod muškaraca. U cilju dočekana sa porukom ispisanom na velikom papiru „SREĆAN RODJENDAN SAMANTA“, bila je presrećna i očarana prelepim gestom Gorana i Tanje koji je zaista pogodio ono najbitnije mesto. Sve u svemu, veoma lepa i uspešna trka, bez obzira na možda malo težu stazu, ali sve se to zaboravi već sutradan, a ostanu u nama samo one lepe, zapravo predivne stvari.

Šta reći nakon svega? 4 trke u 4 države za 34 dana – statistika, samo običan broj koji ni izbliza ne može da dočara dubinu doživljaja i količinu emocija u meni. U najtežim/najlepšim trenucima spajanje sa nečim neopisivim, nebeskim. Sekund kada osetim da se raspadam, da nemam ni trun snage više u sebi, kad sam gotov i onaj sledeći sekund u kome se vraćam iz mrtvih, pucam od ko zna kakve i odakle potekle energije. Trenutak spajanja sa suštinom, unutrašnjim bićem, Bogom, kosmosom, ne znam ili nisam svestan s čime. Neko meditira, neko se moli, ja zbog toga trčim.

Povezani članci:

Written by 

Zovem se Gacik Saša, rodjen sam 1971. godine u Nišu i aktivno se bavim trčanjem od 2009. godine. Reprezentativac sam Srbije u ultramaratonu na 24h. Učesnik Svetskih Prvenstava u Belfastu (2017) i Albiju (2019) i Evropskog Prvenstva u Temišvaru (2018). Pobednik više internacionalnih ultramaratona. Nekadašnji rekorder Srbije u ultramaratonu sa istrčanih 232km za 24h. Prvak Srbije u ultramaratonu na 24h (2019). Član srpskog "Kluba 100 maratona". Ratni veteran 63. padobranske brigade. Programer. Oženjen, sin Aleksandar.

6 thoughts on “4 maratona u 4 države za 34 dana”

  1. Bravo Saša i za nadahnuti izveštaj i za nove „zvezdice“. Samo, molim te, nemoj preozbiljno da prihvatiš one moje sugestije o obilnim večerama, pa da se ponovo vratiš na staru kilažu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *