1. peščarski maraton 19.8.2012

Ovog vikenda je održan „Belgrade Beer-fest“ i šta da vam kažem – proveo sam se sjajno! Da, složićete se, dan je bio kao stvoren za uživanje. Nekome ko se ne bavi trčanjem, to je sasvim normalan izbor provoda, ali ako ste za trenutak pomislili da ću oduševljeno pričati o tome kako je masa ljubitelja piva uživala u prašini na Ušću ili povraćala bez stida po beogradskim trotoarima nakon koncerta, prevarili ste se. Moj pojam provoda je malo drugačiji, naravno, ako ste kao ja, imali sreću ali i dovoljno hrabrosti da učestvujete u jedinstvenoj i kod nas nevidjenoj trci kroz fantastične predele Deliblatske peščare.

Reč uživanje takodje zvuči čudno kada je kaže neko ko je ustao u četiri ujutru da bi na vreme doručkovao i krenuo da istrči trku dugu 42 kilometra po pustinjskom pesku, a na kraju je i završio po najvrelijem avgustovskom suncu. Radost doživljenog je neizmerna, a energija koju je zajedno podelilo 16 učesnika neponovljiva. Priča dostojna najvećih heroja, u kojoj je nemoguće postalo moguće, a prvobitni istinski strah od staze i ekstremnog napora zamenila nepokolebljiva odlučnost da se sve poteškoće savladaju. Nalik je priči u kojoj David pobedjuje Golijata, samo što je ovoga puta Golijat bio vreli pesak peščare, a maleni David bio oličen u sportskom duhu ove grupe odvažnih maratonaca.

Sve dobre stvari kreću od ideje. Mozak i glavna pokretačka snaga ovogodišnjih izuzetnih maratonskih dešavanja na našim prostorima nedvosmisleno je Ninoslav Rašković. Njegova ideja, najpre za pančevački „hamburg“ maraton, a zatim i za trku u peščari nadovezala se sjajno na ranije izuzetno pozitivnu promociju trčanja na beogradskom i novosadskom maratonu, njegovu borbu i život sa dijabetesom, humanitarni rad. Nesebično, sa puno ljubavi prema trčanju i sa pažnjom prema drugim ljudima, Nino gradi priču u kojoj nema mesta zakulisnim radnjama, profiterstvu i samoreklamerstvu. Sve je predodredjeno kvalitetnom druženju, prožeto pozitivnim emocijama i okrenuto trčanju bez granica na prvom mestu. Ninova supruga Tina, ovoga puta u ulozi sudije i oficijelnog merača vremena, više od osam sati budno je pratila takmičare i ponekad, zbog dužine staze, bila jedina koja je ulivala nadu i veru trkačima da i ovu, najtežu trku, mogu uspešno da završe. Svaka čast Raškovići! Poštovanje do neba!

Druženje smo započeli već u subotu u odmaralištu „Čardak“ u Deliblatskoj peščari. Sjajni uslovi i veoma pristojna cena smeštaja od samo 700 dinara po noćenju, privukli su nas da noć pred trku provedemo u ovom odmaralištu. Mir i tišina kao na ovom mestu retko gde se mogu pronaći, a objekti se uglavnom koriste za smeštaj i pripreme sportista. Ovoga puta veliki broj dece iz košarkaškog kluba „Tamiš“ Pančevo, vredno je trenirao tokom popodneva i večeri na košarkaškim terenima pod svetlošću reflektora.

Start je bio planiran za nedelju u 6:00, medjutim većina trkača je već dva sata ranije šuškala svojim kesama i grickala doručak pripremajući se za trku. Par nas je dan ranije imalo priliku da obidje deo staze i priznajem, kada sam se vratio iz tog obilaska, nestao mi je osmeh sa lica. Jake nizbrdice i uzbrdice su me obeshrabrile, nikad tako nešto nisam ni video a još manje trčao maraton po takvoj stazi. Ispostavilo se da ono najgore srećom nismo ni videli. Najpre stalno izbegavanje rupa i panjeva i preskakanje preko starih trulih stabala, pa dubok pesak u dužini od nekih 400 metara, zatim opet par jakih uzbrdica i nizbrdica u dužini od nekih 50 metara, pa krivudavo trčanje kroz šumu bagrema i borova. Onda kao šlag na tortu izlazak na tvrd asfalt u dužini od 400 metara i kraj prvog od predvidjenih 14 krugova.

Krenuli smo prvi krug lagano, svi zajedno, ali s obzirom da deda Miloje, starina od 81 leta nije mogao da prati taj tempo, malo je zalutao, mada na kraju ipak pronašao pravu stazu, na momente nevidljivu i markiranu samo zelenim planinarskim oznakama na drveću. Vreme na startu je bilo idealno, nekih 14 stepeni Celzijusa, krenuo sam odmah za vodećom trojkom maratonaca Slobom Leontijevićem, Dragutinom Krstajićem i Zarijom Milanovićem. Za petama su mi bili, direktno iz Poljske, Drago Boroja, maratonac sa najvećim brojem pretrčanih maratona i ultramaratona (ovo mu je bio 193. po redu) i Srećko Mičić, takodje naš renomirani maratonac sa 65 maratona i ultramaratona. Odmah ću reći, kao četvrti sam ovu trku i završio, jer se poredak takmičara do kraja nije menjao. Par puta sam iza ramena u daljini primetio Boroju kako mi se približava, ali sam zahvaljujući kvalitetnim treninzima u zadnjih mesec dana, imao dovoljno snage i iskustva da trku istrčim u istom ritmu i plasiram se ovako, rekao bih, neočekivano visoko. Leontijević je bio fantastičan i pun snage, pretekao me je dva puta, tj. bio sam u zaostatku iza njega više od 6 km. Bravo Slobo! Big respect!

Imali smo i dve maratonke, Veru i Seku, koje su bile sjajne i zauzele sedmo odnosno deveto mesto. Imali smo i dvojicu momaka koji su istrčali svoje prve maratone! Prosto za ne poverovati da će se neko odvažiti da se oproba po prvi put, bez pravog treninga i ikakvog trkačkog iskustva i to na ovakvom terenu! Svaka čast Daliboru Andriću i Draganu Brakusu! Sjajno momci!

Imali smo i deda Miloja Andrića, rodjenog davne 1931. godine, koji ni posle više od 8 sati trčanja nije posustao ni po najvećem suncu i temperaturi u pesku višoj od 30 stepeni. U zadnjem krugu smo mu Srećko i ja pravili društvo u trčanju, pričali o njegovoj ćerci koja ga čuva kao malo vode na dlanu, o supruzi koja ga čeka u bolničkom krevetu na Bežanijskoj kosi. O tome kako je to izgledalo kad je trčao ovuda pre 45 godina… Puna dubokih emocija, priča o ljudima i životima koji se neće skoro ponoviti.

Imali smo i Miljurka koji opet po svom lošem običaju nije trenirao pa je trčao dok je mogao i onda se nakon svega „raspao“ u autobusu na putu do Blaca! Ipak, završio je i on ovaj maraton muški, većina fotografija je njegovih ruku delo. Veliko poštovanje prema ovom doajenu naših atletskih i maratonskih staza!

Kuriozitet ovde trke je i maratonac Drago Knežević, takodje na listi takmičara sa preko 100 istrčanih maratona. I ako je samo dan ranije istrčao ultramaratonsku deonicu Sombor–Baja u dužini od 60km, pojavio se i na startu peščarskog maratona i bez oklevanja pretrčao i ovu distancu od 42km. Poštovanje je ono što treba osećati, a pokloniti se Dragu na ovakvom poduhvatu je stvar ljudske kulture, za njegov čin vredan divljenja!

O stazi sam najmanje govorio, iz strahopoštovanja. Nisam želeo niti sam podcenio tu gomilu zemlje, trave, peska i žbunja, uobličenu u gomilu brda i dolina pred nama. Iako nam je oduzela i zadnji atom snage a zauzvrat ponudila samo gomilu beskorisnog peska u patikama i čarapama, volim je. Volim svaki kamen na njoj, svaku granu drveta, svaki žbun koji me je ogrebao ili koji sam preskočio. Volim zeca koji mi je pretrčao put, volim tragove divljih svinja u pesku, volim plavo nebo i sunce koje nas je grejalo, volim način na koji sam trčajući krivudao kroz gustu šumu. Volim miris borovine u rano jutro. Volim što sam to podelio sa još 15 drugih ljudi, koji su tog trenutka isto mislili, voleli i preživljavali kao i ja. Volim Sekine i Verine kiflice, slane i lenje pite i štrudle nakon trke, volim prepun sto sa okrepom, volim tu energiju, ponos i sreću što sam živ, što dišem punim plućima i radujem se životu, što me ima, što postojim, a najviše što jednostavno uživam u takvom životu!

I na kraju, složićete se, dan i jeste bio kao stvoren za uživanje! Nekome ko se bavi trčanjem, to je bio sasvim normalan i logičan izbor provoda. Za kraj, umesto pozdrava, vidimo se opet na nekoj sledećoj „žurci“, možda već u Koceljevi 30. septembra!

Galerija slika sa 1. peščarskog maratona

Rezultati 1. peščarskog maratona 19.8.2012

Povezani članci:

Written by 

Zovem se Gacik Saša, rodjen sam 1971. godine u Nišu i aktivno se bavim trčanjem od 2009. godine. Reprezentativac sam Srbije u ultramaratonu na 24h. Učesnik Svetskih Prvenstava u Belfastu (2017) i Albiju (2019) i Evropskog Prvenstva u Temišvaru (2018). Pobednik više internacionalnih ultramaratona. Nekadašnji rekorder Srbije u ultramaratonu sa istrčanih 232km za 24h. Prvak Srbije u ultramaratonu na 24h (2019). Član srpskog "Kluba 100 maratona". Ratni veteran 63. padobranske brigade. Programer. Oženjen, sin Aleksandar.

2 thoughts on “1. peščarski maraton 19.8.2012”

  1. Mnogo dobar clanak.Hvala Sasa.Ja se vec nadam sledecem maratonu.Sledece godine na Pescarskom maratonu ima da obujem prave carape-protiv peska,i da dobro svezem patike da pesak ne moze uci u njih, i manje cu da jedem i pijem jer sam na tome izgubila dosta vremena.I treniracu vise ,,brda,, a ne samo po ravnom.Verovatno nisam rekla da smo ujutro videli jelena, mirno stoji na putu i gleda nas dok mu oci svetle u mraku….Eee,to se pamti…
    I vise od zuljanja peska u secanju ce mi ostati pogled na tek izaslo Sunce i miris borovine, i radost svaki put kad pod nogama vidim sisarke jer su one znak da ubrzo izlazim na asfalt, a to znaci kraj jos jednog kruga.

  2. ODLIČAN NOVINARSKI STIL PUN ENTUZIJAZMA I DIREKTNOG SLIKOVITOG DOČARAVANJA SVOG DOŽIVLJAJA MARATONA.BRAVO!ZADOVOLJSTVO JE PROČITATI OVAKO ŽIVOPISAN ČLANAK PREPUN DOBRE ENERGIJE TOLIKO DA POŽELIMO DA MU SE PRIDRUŽIMO.BRAVO ZA ISTICANJE VREDNOSTI I DRUGIH UČESNIKA U MARATONU OSIM SJAJNOG POBEDNIKA SLOBODANA LEONTIJEVIĆA!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *