Jahorina Ultra Trail 104km

Minulog vikenda nastupio sam na jednoj od najrenomiranijih trka na ovim prostorima Jahorina Ultra Trailu ukupne dužine 104km i visine razlike 4100m.

Trka je startovala u 7h ujutru i već nakon prvog kilometra asfalta, krenuo je izuzetno jak uspon na vrh Jahorine. Iako je bilo pametnije krenuti lagano, adrenalin je proradio pa sam krenuo brže, računajući da bar ostanem blizu vodeće grupe takmičara. Vrućina je krenula rano, kako su i najavili, a do Ogorjelice i prve kontrolne tačke nije bilo previše mogućnosti da nadjemo hladovinu i uglavnom sam do gore brzo hodao i nadao se da neću umreti od napora. Vredelo je konačno se uspeti do vrha, a kao nagradu dobili smo spektakularan pogled sa lepotice Jahorine (1913m).

Nakon četvrtog kilometra, staza je krenula nizbrdo i sa manjim odstupanjima uglavnom je takva i bila do 37. kilometra. Ta četiri sata spuštanja nateralo je moje kvadricepse da vrište od muke. To i nije bilo ono najgore jer planinske ultre nekada beskompromisno teraju čoveka da bira izmedju sramotnog odustajanja i ostajanja na trci uprkos bolovima. Želeći da zaštitim levu nogu  čija tetiva mi pravi probleme već mesec dana, nekako sam se više oslanjao na desnu. Naravno, potpuno očekivano, prvi put sam izvrnuo desni zglob na neravnoj nizbrdici na 15. km pa onda i još jednom par kilometara dalje. Na dvadesetom sam već pomislio da nema šanse da istrčim dodatnih 85 km pod strašnim bolovima. Nije mi još padalo na pamet da završim trku, jer čovek ne bi trebalo da odustane čim se suoči sa prvim problemom. Računao sam popiću Paracetamol protiv bolova, trudiću se da ne stanem i ohladim previše pa ću videti kako dalje. Naravno, nadao sam se najboljem.

Tako je i bilo, prelepi prizori su se smenjivali kao na traci, ne dajući mi vremena da mislim na loše stvari. Divne pokošene livade menjale su neprohodne četinarske šume, nestvarno je delovalo i trčanje kroz stare i napuštene tunele uskotračne železničke pruge Višegrad-Sarajevo. Par njih je bilo prilično dugačko i sunčeva svetlost dopirala je tek par metara od ulaza u tunel. Čeona lampa je bila obavezna, a u najdužem tunelu temperatura je bila ne viša od desetak stepeni, iako je napolju već ugrejalo preko 30C.

Uporedo sa tunelima, prolazili smo i stare železničke mostove, neke potpuno urušene, a neke tek malo oštećene. U svakom slučaju, staza ih je zbog bezbednosti zaobilazila, spuštajući se strmo i penjući ponovo nakon prelaska potoka ili rečice u podnožju tih mostova. Bilo je i par opasnijih mesta gde je staza širine metar do dva išla ivicom ozidanih strmih kamenih nasipa. Generalno nije bilo opasnosti pošto se taj deo prolazio po danu i naravno ako niste bili radoznali da se previše približite da bi bacili pogled u duboku provaliju – ništa vam se nije moglo desiti. Šlag na tortu je bila via ferata, deo staze Jahorina Ultra Traila, kojim se moglo proći samo klasičnim planinarenjem uz pomoć čeličnih sajli pričvršćenih u stene. Ko god se boji visine, odmah da zna da će morati na terapije kod psihijatra nakon ovog iskustva, jer je ponor odmah ispod vas. Što se mene tiče, nisam imao većih problema sem sa štapovima za trčanje koje sam nosio, jer sam jednu ruku koristio držeći se za sajlu, drugom se penjao, pa su štapovi nekako smetali i bili višak. Spomen ploče planinarima koji su tu poginuli ranijih godina nisu takodje bile nešto što bi ste želeli da vidite u tom trenutku. Na vrhu je čekao veseli fotograf, staza je išla dalje i trebalo se pripremiti za nove avanture i iskustva koja su nas očekivala na ovoj ni malo dosadnoj trci.

Na bolove se nisam previše obazirao, veći problem je predstavljala sada već nesnosna vrućina i sunce koje je peklo na otvorenom. Za razliku od bugarskih trail trka, ovde nije bilo izvora na stazi pa smo morali da se oslanjamo na ono što uzmemo na okrepnim stanicama. Moje dve boce od po 650ml nekako sam uvek razvlačio taman toliko koliko je bilo potrebno. Očekivao sam da će stomak polako prestati da saradjuje, a iako sam pio do litar vode na sat vremena (to je maksimum koji želudac može da preradi), stalno sam bio žedan i osećao dehidraciju. Bilo je pretoplo, srećom guste bosanske šume povremeno su pružale toliko željenu zaštitu od vrućine.

Kontrolne tačke su prolazile jedna za drugom, nekako na njima nikad nisam voleo da se zadržavam previše, što je uvek rezultiralo time da najveći broj trkača tom prilikom i prestignem. Na okrepnoj stanici Pale na 60. km sam odlučio da konačno pojedem nešto konkretno sem gelova i integralnih barova, pa sam na brzinu smazao pun tanjir makarona sa gulašom i nekoliko pohovanih tikvica. Brzo sam izjurio dalje, dok su ostali koristili priliku da se odmore, presvuku, masiraju i po meni dalje bespotrebno gube dragocene minute. Šalu na stranu, svako ima svoju taktiku u skladu sa onim što mu telo diktira, niko od nas nije isti i da postoji univerzalni recept za uspeh na trkama svi bi ga koristili.

Uglavnom sam sa istim ljudima bio na stazi, najviše sa Gordanom Maksimović sa kojom sam trčao dobar deo trke. Jelena Filipović je sjajno išla uz brdo, Aca Mitić sjajno niz brdo.

Nakon Pala, kretali smo se kanjonom Miljacke i lagano se bližili Sarajevu, ispred koga je staza skrenula južno i prošla naseljem Hrid, a zatim se lagano uspinjala uz planinu Trebević. U podnožju Trebevića, jednim delom je vodila interesantnom bob stazom korišćenom za vreme zimske Olimpijade u Sarajevu 1984. godine. Već je bilo kasno popodne, temperatura je lagano krenula da pada, pa je bilo puno lakše kretati se uzbrdicom koja nije prestajala od 70. do 80. km. Vrh Trebevića (1627m) dostigao sam u sam smiraj dana i mislim ugledao i doživeo najlepši prizor od kad se bavim trčanjem. Pogled je pucao desetinama kilometara unaokolo, Sarajevo je blistalo obasjano hiljadama svetiljki, a preostali zraci sunca pravili su nezaboravni spektakl sa oblacima na horizontu. Tu nas je sačekalo čak dvoje fotografa, a nekako smo imali pogrešan utisak da je i okrepna stanica blizu iako je sledeća bila tek na 90. km.

Na vrhu sam već morao da stavim i uključim čeonu lampu, jer je teren bio vrlo nezgodan a reflektujuća signalizacija nije postojala pa sam se zabrinuo za trkače koji će se tu naći u pola noći. Goca je obukla jaknu i nastavili smo silazak i put ka cilju koji se sve više primicao. Očekivao sam da izadjemo na asfalt, medjutim staza je vodila kroz gustu šumu sa isprepletenim korenjem koje je dozvoljavalo da po mraku brzo hodamo ali nikako i da malo jače potrčimo. Par ravnih delova koristili smo da malo pustimo korak i ne dozvolimo da se ohladimo. Nismo nikako stajali ni na sekund i tu sam na sreću imao društvo koje mi je odgovaralo po trkačkom mentalitetu i brzini. Desni zglob na nozi me je već prilično boleo, medjutim nije tu bilo ni govora više o nekom odustajanju. Kad je trebalo o tome razmišljati okupirao sam sebe drugim mislima, a sada je cilj već bio dovoljno blizu i pitanje je bilo samo da li ćemo stići do 1h ujutru ili malo kasnije. Do 95. km potrajao je spust, a par puta sam zbog trenutka nepažnje nezgodno stao, pogadjate, opet na desnu nogu. Nakon toga je počeo uspon po asfaltu, tu sam se ponovo rodio jer nisam morao da pazim kako ću gaziti, uspon smo baš dobro išli, ne stajući ni na trenutak i žureći ka tom dugo očekivanom cilju.

Zadnjih nekoliko okrepnih stanica bili smo petnaestak minuta u prednosti u odnosu na dvojicu slovenačkih takmičara, a to vodjstvo održali smo do kraja, te smo u cilj nakon 104 km ušli za konačnih 18h 03m. Gordani je to donelo treće mesto u ženskoj konkurenciji, a ja sam morao da se zadovoljim nezvanično 19. mestom od 64 učesnika najduže distance ovogodišnjeg Jahorina Ultra Traila.

Šta reći na kraju, s obzirom da je trka bila toliko uzbudljiva i intenzivna da se utisci još uvek nisu slegli? Postignut rezultat je bio sat vremena slabiji od očekivanog (planirao sam da završim do ponoći), ali i procena težine staze mi je od starta bila loša. Iako sam očekivao da će trka biti lakša od Stare Planine koju sam u maju završio takodje za 18h, ispostavilo se da je Jahorina mnogo tvrdji zalogaj zbog mnogo većih i dužih uzbrdica i nizbrdica, kao i puno delova koji su bili opasniji i kompleksniji za prelaženje i samim tim zahtevali dodatno vreme. Takodje, povreda koju sam doživeo u prilično ranoj fazi trke je faktor koji nije dozvolio bolji rezultat. Na kraju, pobednici su bili toliko bolji u svakom pogledu da im treba skinuti kapu, pozdraviti, čestitati na svemu i nema tu potrebe ništa više pričati niti tražiti eventualna opravdanja. Svaka čast ljudi!

Organizacija je bila odlična, markacija dobra (tek par puta po 20m sam uspeo da zalutam), staza prelepa i sve u svemu sjajna trka koju toplo preporučujem svima u godinama koje dolaze. Siguran sam da će organizatori sve podići na još viši nivo, možda ako je potrebno povećati sigurnost na nekim mestima (znam ljude koji nisu došli samo zbog via ferate), sigurno će biti još više prijavljenih trkača i sve u svemu predvidjam lepu budućnost planinskom trčanju na ovim prostorima.

Pored trke ULTRA 104km koju sam istrčao, održane su i trke MAXI 70km, MIDI 35km i MINI 14km na kojima je ukupno nastupilo 412 trkača medju njima i moj sin Aleksandar koji je bez problema istrčao svoj prvi zvanični Trail. Njegove reakcije su sjajne i radujemo se nastupu na nekoj od trka i dogodine.

Zahvaljujem se od srca kompaniji Seavus čiji sam dres nosio na ovoj trci, a koja je sponzorisala i moje učešće na Svetskom prvenstvu u Belfastu ranije ovog meseca. Bez njihove podrške teško da bih uspeo da učestvujem na tako velikom broju važnih trka ove godine i siguran sam da ni rezultati koje postižem ne bi bili takvi da nema podrške koju mi pružaju u svim segmentima. Hvala ljudi!

Povezani članci:

Written by 

Zovem se Gacik Saša, rodjen sam 1971. godine u Nišu i aktivno se bavim trčanjem od 2009. godine. Reprezentativac sam Srbije u ultramaratonu na 24h. Učesnik Svetskih Prvenstava u Belfastu (2017) i Albiju (2019) i Evropskog Prvenstva u Temišvaru (2018). Pobednik više internacionalnih ultramaratona. Nekadašnji rekorder Srbije u ultramaratonu sa istrčanih 232km za 24h. Prvak Srbije u ultramaratonu na 24h (2019). Član srpskog "Kluba 100 maratona". Ratni veteran 63. padobranske brigade. Programer. Oženjen, sin Aleksandar.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *