UTMB 2021 – Odsanjani san!

Trka iz snova

Ukoliko ste trail trkač, verovatno ste čuli za Ultra Trail du Mont-Blanc. UTMB je po mišljenju ogromne većine zaljubljenika u planinsko trčanje jedna od najznačajnijih, najkompetitivnijih, najlepših i najizazovnijih ultramaratonskih trka na svetu.

Svake godine krajem avgusta, desetine hiljada trkača, ljubitelja prirode i avanturista, okupi se iz celog sveta u Šamoniju u Francuskoj da bi učestvovalo na ovom festivalu . Tokom sedam dana, održi se nekoliko ultra trail trka različitih dužina i uspona, a najvažnija i najduža je UTMB, upravo ona od 172km koju sam ove godine i ja istrčao.

UTMB je pravi spektakl koji počinje i završava u živopisnom gradiću Šamoni, smeštenom u podnožju najvišeg vrha Alpa, Mon-Blana koji je prekriven večnim snegom i kilometarskim glečerima. Vrh je okružen granitnim tornjevima što ga čini prizorom koji izaziva ogromno strahopoštovanje.

UTMB je iznad svega duhovna avantura, jedinstveno iskustvo u kome svaki učesnik mora da se osloni na svoju unutrašnju snagu i gura sebe do samih psiho-fizičkih granica da bi stigao do cilja. Ova neverovatna avantura pruža učesnicima mogućnost da savlađujući doline, vrhove i prevoje na stazi (ali i u sebi), uživaju u neponovljivom okruženju planinskih venaca Alpa.

Organizaciono, trka je najveća na svetu i okuplja pravu armiju od oko 2000 volontera iz 15 zemalja i 18 okruga Francuske, Italije i Švajcarske. Tokom tih sedam dana, cela regija se podređuje ultra trčanju i kao trkač na stazi nailazite na podršku gde god se nalazili.

Alpski pejzaž vam oduzima dah na svakom koraku, ali s obzirom da je trka brutalno teška, istovremeno ulepšava i olakšava ovu avanturu. Gde god se našli na stazi, videćete sapatnike trkače sa kojima ćete moći da razmenite po koju, prekratite vreme i olakšate jedni drugima muku.

Dužina, usponi i vremenski uslovi su ono što ovu trku čini izuzetno izazovnom. Dužina od 172km je mnogo, čak i po ravnom, a uz uspon od 10000m i isto toliki spust, čini je i jednom od najstrmijih ruta na svetu. Takođe, vreme je ekstremno uz velike temperaturne razlike. Preko noći na vrhovima temperatura vrlo često padne ispod nule, dok preko dana gorite na 30 stepeni po užarenom suncu. Najveći problem su ipak hipotermija i nedostatak sna tokom dve noći i dva dana trčanja.

Sama staza trke prati kružnu pešačku turu oko Mon Blana koju planinari obično savladaju za 7 do 9 dana. Vremenski limit za nas trkače je 46h 30min. Staza počinje u Francuskoj, penje se u Italiju i preko Švajcarske, opet vraća u Francusku. Na stazi obično bude 16 okrepnih stanica i još 15 kontrolnih tačaka sa vremenskim barijerama, pa ukoliko prekoračite vreme, odmah doživite diskvalifikaciju. Naravno, tu je i gomila obavezne opreme, pa je trkački ranac uvek pun i težak.

Zbog poznatih COVID restrikcija, bilo je veoma stresno organizovati sve u vezi odlaska na trku. Za učestvovanje na trci bilo je potrebno ispuniti nekoliko uslova. Najvažniji je da ste u prethodne dve godine istrčali dve jake trke koje su donosile najmanje 10 kvalifikacionih bodova za UTMB. Drugi uslov je da vas izvuku na lutriji, a šansa da se to desi je mala. Srećom, s obzirom da nisam izvučen u prethodne dve sezone, ove godine sam bio jedan od učesnika koji su imali zagarantovano učešće. Sin Aleksandar je takođe zahvaljujući bodovima iz ranijih godina konkurisao za OCC, trku na 55km sa 3500 uspona, ali nije prošao lutriju pa su mu ponudili zamenu, MCC (40km sa 2300m uspona) ili TDS (145km sa 9100m uspona). Naravno, najviše zbog nedostatka iskustva na dužim trail trkama, odabrao je kraću distancu. Tako smo se nas dvojica našli među ukupno 9 takmičara iz Srbije na svim distancama.

Gomila drugih uslova, tipa plaćanje startnine, zakup aviona, voza, nekoliko različitih smeštaja još u januaru, iako nemate predstavu kakva će situacija biti u avgustu, bila mi je neverovatno stresna. Da ne spominjem milion potrebnih papira oko vakcinacije, jer naši naravno ne važe nigde, antigen testove na tri dana jer vam bez EU Health Pass-a neće dozvoliti da popijete kafu ni u planini, a da ne pričam o podizanju startnih brojeva za trku ili ulasku u bilo koji zatvoreni prostor i prevoz. Elem, sve je to prošlo, kad sam prošao antigen test dan pred start trke, konačno sam mogao da odahnem.

Start iz snova

Na trku sam došao sve, samo ne spreman. Mislim, glupo je reći da sam bio nespreman, ali ni izbliza spreman kao za UTMB 2018. godine ili za bilo koji od ultramaratona na 24h na kojima sam učestvovao. Koliko vidim po logovima treninga u prethodna dva meseca, to je bilo u proseku po nekih 70km nedeljno, od čega samo 30km po planinama. Razloga za lošiju formu je više, najvažniji je to što sam pre par meseci pao s krova, povredio se i nisam mogao da treniram koliko je trebalo. Drugi razlog je velika vrućina ove godine, a treći što sem obližnjeg Trema recimo, nemam neke adekvatnije staze za trening tog tipa. A kad čovek radi od 9-17h, na Trem se ne može baš svaki dan, zar ne.

Iskustvo odustajanja zbog povrede iz 2018. godine je bilo previše gorko i užasno razočarenje. Dakle, sve je ovog puta stalo u jednu strategiju – osloni se na iskustvo i završi trku po svaku cenu! A iskustvo mi je govorilo da bi samo idiot odabrao strategiju “pukovnik ili pokojnik”. Trebalo je napraviti približno 300.000 koraka, po najgorem terenu, a samo jedan pogrešan bio bi dovoljan da se stavi tačka na ovo iskustvo. Za one sa jeftinijim ulaznicama da objasnim: Tokom dugotrajnog napora naše telo doživi milion mikrofraktura. Svi mišići i tetive posebno na nogama postaju krti. Dovoljno je samo jednom posrnuti na jačoj nizbrdici i jedno će pući, kao od stakla. Znači strategija “budi funjara i čuvaj se” jedina je pila vodu.

Zbog COVID-a, trkače na startu UTMB-a podelili su u tri grupe po 800 takmičara. Po rezulatima i ITRA rangiranju, našao sam se u drugoj grupi koja je startovala pola sata kasnije, u petak od 17:30. Stadoh u prvi red, da se ne mučite da me tražite po gomili. Prizor fenomenalan. Repriza onoga što vide i dožive najbolji svetski trail trkači, a plus sam i malo mahao zastavom Srbije u LIVE prenosu. Ono tapšanje, muzika “Conquest of Paradise”, hiljade navijača u delirijumu. Jeza i nezaborav. Ne znam odakle je došlo, ali pomolih se na startu. Virnuh u sebe, ono mir i tišina. Odlično, biće sve u redu. Krenusmo!

Ludnica po ulicama Šamonija skoro do izlaza iz grada. Klepetuše, zvona, tapšanje, vika i navijanje na svim svetskim jezicima. Do sela Les Houches a zatim i do Saint-Gervais stigosmo dok dlanom o dlan. Les Contamines Montjoie, sledeća okrepna stanica na 32. km bila je prilika da zastanem i pogledam šta drugi trkači rade. Mrak još nije pao, ali spremao se. Planina je to, brzo će. Iz ranca vade i oblače jakne. Vadim i ja jaknu, a presvlačim i majicu jer je skroz mokra. Pojeo sam parče hleba sa malo čajne kobasice i kačkavaljem. Jednom grozna stvar. Popio sam dve tablete kafeina. Očekuje nas dug uspon na skoro 2500m visoki prevoj Bonhomme. Palimo čeone lampe, a duga kolona trkača, kao svetleća reka proteže se u nedogled ispred i iza mene. Na Bonhomme stižem nešto pre 2 ujutru, ništa posebno umoran niti pospan. Primećujem da su mi iako navodno nove, prve baterije pri kraju. Lampa mi baca svetlo na sve strane umesto fokusirano napred. Bah, nema veze, ne jurim nigde, bitno da koliko-toliko vidim gde idem.

Na prevoj Col de la Seigne stižem u ranu zoru. Sviće, proviruje Sunce iza udaljenih vrhova. Vau, fantazija. Vidim oštar kamenjar, do tada sakriven mrakom, svuda oko sebe. Nigde ni vlati trave, samo ponegde bokori predivnog ljubičastog cveća proviruju među stenama. Pored staze sneg, u avgustu. Ostalo od zimus. Dah se mrzne i pretvara u maglu. Nema više od -3 stepena celzijusa. U Nišu sam ostavio 39 u hladu. Ne spava mi se. Uživam u suncu koje nas svojim zracima sve više zagreva. Spuštamo se oprezno prema jezercetu Lac Combal. Jutro je mirno, nema ni daška vetra. Sunce baca duge senke dok je još uvek nisko na istoku. Jezerce je divno na videu, cveće raste unaokolo okruženo borovima, ali uživo, sve miriše na kravlju balegu.

72. kilometar. Izlazak na 2417m visok Arete du Mont-Favre je spektakularan. Nema ko nije zastao da napravi selfi i uživa u prizoru. Posedeo sam nekih desetak minuta pored staze i napajao se pogledom na udaljene snežne vrhove i snažne kilometarske vodopade koji su nosili otopljeni sneg. Dok sam sedeo, razmišljao sam o vremenu koje gubim, trci, stazi… Ipak, vratih se na uživanje, kada shvatih da je sve drugo besmisleno, sem ove božije lepote. U blizini, kao da me doziva, nekoliko puta se oglasio soko, ali ne sa neba, već nisko dole, po zemlji. Rekoh gde sad da idem da te tražim i šta ću kad te nađem. Ptići koji dozivaju roditelje. Zaboraviš na sve, samo uživaš u jedinstvenom trenutku.

Nekako u tom uživanju, neprimetno iz Francuske pređoh u Italiju. Na okrepnoj stanici Checrouit volonterke su veselo pevale na italijanskom. Tu sam pojeo dobar kačkavalj i popio šolju vruće supe. Sledio je dug i težak spust ka Courmayeuru.

Prošli put sam uživao i baš jurio nizbrdo na toj deonici. Sada mi je delovala preopasno. Gomila korenja i kamena na uskoj stazi, pokrivena debelim slojem prašine. Stigoh u sportski centar u Courmayeuru u subotu oko 10:30. Prelep bogat gradić, okružen još lepšim planinama. Gde god se okreneš pogled je vau. Ovo je jedna od važnijih kontrolnih tačaka gde je doneta oprema koju smo ostavili pre starta u Šamoniju, u vrećama obeleženim našim startnim brojevima. Vreću moraš da uzmeš na ulazu i ostaviš je sa nepotrebnim i prljavim stvarima na izlazu. Tu sam ostao za mene ranije nezamislivih pola sata. Svukao sam sve sa sebe i obukao nove, čiste i suve stvari. Promenio sam čak i patike, iako mi je do tog trenutka bilo sasvim udobno u njima. Obuo sam rezervne koje nisu vodonepropusne jer sam očekivao da će dan biti baš topao. Jeo sam, natočio vodu, ostavio sve prljavo i nepotrebno u vreću i krenuo dalje, na strmi petokilometarski uspon na Refuge Bertone.

Pogled odozgo je opet bio neponovljiv, kao uostalom i cela staza tokom prolaska kroz Italiju. Sve vreme pogled je šarao između belih vrhova Mon-Blana, vodopada i glečera sa jedne i fascinantnih zelenih golih vrhova sa bujičnim tokovima sa druge strane. Kada sam stigao u Arnouvaz, bližilo se popodne i iz prethodnog pokušaja znao sam da sledi po meni najteži uspon trke, na grandiozni prevoj Grand Col Ferret. Sa svakim korakom konstantnog uspona, bio sam sve bliži tom vrhu na 103. km staze. Istovremeno, primetio sam da je vetar sve jači i da donosi olujne oblake sa druge strane Alpa. Planinari i biciklisti su užurbano silazili i bežali sa planine, a mi trkači nismo mogli drugo već da nastavimo uspon. U Šamoniju je tog trenutka padala kiša, a severni vetar nosio je preko Mon Blana ovu nepogodu ka meni. Sve vreme uspona želeo sam da obučem još nešto na sebe, ali nigde nije bilo zaklona koji bi me dovoljno zaštitio od jakog hladnog vetra dok se presvlačim. Bez toga, onako mokar, znam da bih istog momenta pao u hipotermiju i počeo da se tresem.

Na vrh prevoja sam stigao mnogo lakše i brže nego što sam očekivao. Zapravo, impresije sa svih delova staze su mi bilo potpuno kontradiktorne u odnosu na prošli put. Čim sam zamakao iza vrha prevoja, istovremeno i granice između Italije i Švajcarske, vetar se smirio i nastavio sam silazak ka sledećoj kontrolnoj tački La Fouly.

Prošli put sam se tokom tog silaska povredio, što me je nakon par sati potpuno paralisalo i omelo da završim trku. Sada sam tu bio naročito oprezan, a usporavalo me je još nešto. Rezervne patike su mi bile uske i pravile su mi jake žuljeve. Srećom, iskusno sam poneo flaster kojim sam obmotao bolne čukljeve i prste. Bol je malo minula i nastavio sam dalje.

Taman sam završavao lepi deo Praz de Fort kada je pala i druga noć. Prethodne noći već sam utrošio šest baterija za lampu, a ostalo mi je još samo tri. Poneo sam ih premalo i štedeo sam čeonu lampu koliko je bilo maksimalno moguće. Deo kroz predivno mestašce Champec-Lac prošao sam oko 22:00, pa jedva da sam video išta vredno pomena. S druge strane, tih nekoliko kilometara kroz grad uštedelo mi je baterije bar na neko vreme.

Usledio je prvi od tri uspona koliko je ostalo do kraja trke, na la Giete. Tu sam vešto koristio fenomenalne lampe ostalih trkača, koji su me u par navrata čak i provalili. Ali, nije me bilo briga, nisam imao alternativu. Retko ko je od Francuza, Italijana ili Španaca znao ili hteo da govori engleski, pa vreme nisam mogao da prekratim drugačije sem da slušam šta međusobno govore na svojim jezicima. Iako sam početkom noći popio još jedan kafein, spavalo mi se neverovatno mnogo. Uspon do La Giete je bio onako, ali nakon silaska u Trient oko 3:30 u nedelju, postalo je brutalno. U Trientu sam prošli put odustao, nakon što sam hramajući na jednoj nozi jedva stigao do njega. Sada su se vratila loša sećanja, ali ništa više od toga. Bio sam srećan što sam još u jednom komadu i što sam sve bliži i bliži svom cilju.

Uspon na Les Tseppes je bio nepoznanica, nisam taj deo prelazio ranije, kao ni sve preostalo do cilja. Oči nisam mogao da držim otvorenim. Nakon 35h trke, srce mi je lupalo od premora i imao sam osećaj da ću doživeti srčani udar. Uspeo sam da pogledam na pulsmetar koji je pokazivao oko 140 otkucaja u minuti na jakoj uzbrdici. Naravno, nisam trčao, već jedva da sam hodao oslanjajući se na štapove. Staza je bila vrlo strma i uska i konstantno se uvijala levo-desno. Sa jedne strane uvek sam bio na ivici provalije, a svakih nekoliko minuta seo bih na kakvu veću stenu da sprečim srce da mi iskoči iz grudi. Dok sam penjao, osećao sam se kao vozač kada za trenutak noću zadrema za volanom. Cimnuo bih se naglo, pogledao gde sam i opet nastavio da hodam i pokušavam da ne zaspim i tako dvadesetak puta. Cimnem se, pogledam gde sam i nastavim dalje. Mozak je prestajao da radi na momente, nisam čuo svoje misli. Tonuo je u san. Stomak je odavno prestao da radi, mislim da sam popio samo supu i pojeo par keksova za ceo dan. Samo mi je bilo na pameti da moram da se probudim, jer ću u suprotnom završiti ne oslonjen na štapove, već u ambisu. Ali nisam mogao, nisam nikako mogao da se probudim.

Uspon se i dalje nastavljao. Opet je postalo toliko hladno da nisam smeo da skinem jaknu sa sebe da bih se dodatno obukao. Na ruke sam stavio zimske rukavice, srećom obavezni deo opreme, jer su metalni štapovi bili toliko hladni da nisam osećao prste na rukama. Onda mi je palo na pamet da mi srce lupa ne od umora već zbog nespavanja, pa sam popio još jedan kafein. Ako doživim srčani udar ili padnem u ambis, potpuno je svejedno, ali morao sam nešto da uradim. Za neverovati je, ali kad pogledam moje prolaze, ja koji sam tada jedva išao, bauljao, tumarao, uspeo sam da preteknem trojicu trkača tokom tog uspona na Les Tseppes. Nestvarno, imao sam utisak da me je preteklo bezbroj njih.

Nakon vrha, negde na 147. km, sledio je silazak u Valorcine. Počelo je da se razdanjuje, postalo je za nijansu toplije, a i kafein je počeo da deluje. Staza onako, postala je šira, bezbednija čini mi se, ne sećam se najbolje, mozak je još bio u nekom delirijumu. Bezbrižno sam kao pokušavao da trčkaram nizbrdo, sve je bilo na auto-pilotu i bam, sapletoh se na jedan od milion kamena, druga noga hop – istegao se zglob na desnoj nozi unapred baš fino. Odmah sam znao da sam se povredio, nije bilo govora. I ovako sam osećao da su noge ubijene, a ovo je bolelo na poseban način. Nakon sat vremena nisam mogao da podignem prste na desnoj nozi. Popio sam brufen i dva kafetina, istrčao sam iz Valorcine i krenuo na svoj poslednji i najteži uspon na Le Tette aux vents.

Stenčuge masivne, kao stepenice u filmovima o Gondoru, poređane da dostižu nebeski beskraj. U 8h ujutru u nedelju već se uveliko razdanilo. Negde tokom uspona skinuo sam mokre stvari sa sebe i obukao takodje mokru i smrdljivu majicu i šorc, računajući da će se osušiti na vetru i suncu. Ostali trkači su poneli posebnu garderobu za finiš, ja sam jedva potrpao i ono najneophodnije u svoj ranac, a i bilo me je baš briga u čemu, samo da završim. Usponu nikad kraja, nisam imao pojma šta je gore na vrhu. Očekivao sam La Flegere, pa sam se našao u čudu kada sam se konačno popeo a njega nigde.

Lekovi su počeli da deluju, potpuno sam zaboravio na bol i skakutao sam po ogromnom kamenju kao koza. Stigoh do misteriozne i neočekivane kontrolne tačke La Tete aux vents, a od La Flegera i dalje ni traga. Sunce se podiglo, divan vetar je pirio, sa druge strane doline dominirao je snežni vrh Argentiere, a ni moja majica više nije tako nepodnošljivo smrdela. U daljini sam konačno uspeo da ugledam kabinsku stanicu La Flegere, natočio sam vodu na potoku koji je proticao u blizini i nastavio dalje, sa sve jačim bolovima u nozi. Ono skakutanje od maločas je uzelo prevelliki danak. Jedva sam se oslanjao na nogu, ali do cilja je bilo samo 6km i više od 5h do završetka vremenskog limita. Makar na trepavicama, ali nije bilo sumnje da ću ovog puta završiti.

Nakon La Flegera na 166. km, bilo je gotovo sa usponima, samo spust do Šamonija. Mene je zglob na nozi već ozbiljno boleo i pokušao sam da ga imobilizujem smrt lepljivom trakom. Naravno, zbog primetnog otoka, od toga nije bilo ništa, jer je još više pritiskalo bolno mesto. Odlučio sam da se ne uznemiravam. Odšetaću sa sjajem u očima. Svi ostali neka trče ako mogu. Uživao sam do sada, uživaću i u ostatku trke. Prvi deo nizbrdo je bio naročito tumbav, pa sam na bodrenje prolaznika najčešće odgovarao bolnim grimasama. Malo niže već je bilo puno ravnije, a uskoro se domogoh i asfalta i legendarnog pešačkog mosta ispred Šamonija.

Finiš iz snova

U Šamoniju je već bila ozbiljnija gužva. Podne, prepun sveta, svi bodre, pljeskaju, navijaju i ne možeš a da ne poželiš da potrčiš. Ne znam šta sam u tim trenucima razmišljao. Sigurno mi je bilo žao što nisam trčao, ali veći deo mozga je verovatno zaokupljala misao da je gotovo, da je završeno. Nema više, kako nema, kad pre, šta sada, čekaj gde sam, aha još trčim. Na poslednoj krivini čekaju me moji najdraži, sin i supruga. Sina i ne vidim dok me nije zagrlio. Gledam ko je, prepoznajem ga, osmeh mi dolazi na lice. Ćopkam, pokušavam da trčim. Prilazi mi Danijela, to mi daje dodatnu snagu ne znam odakle. Utrčavamo zajedno u cilj. Zastajem ispred cilja, pokušavam da osetim trenutak, ovoga puta kao UTMB finišer. Masa navija, tapše, bodri, muzika, voditelji čitaju moje ime i zemlju odakle sam. Sasa Gacik from Serbia. Bravo Sasa! Grlimo se dugo i ljubimo, čestitke padaju. Srećni smo. Završio sam. UTMB finišer.

Epilog

Nisam dobio ono što sam očekivao, ali sam dobio mnogo, neprocenjivo mnogo više. U cilj sam jedva ušao, povređen. S druge strane bio sam potpuno svež, sutradan i narednih dana bio bez i jedne upale. Odradio sam kako sam i zamislio, na iskustvo, ali moram da priznam da sam imao i puno sreće. Mnogo, mnogo sreće. Da sam se povredio par sati ranije, ranije bih se i ohladio. Lekovi ne bi pomogli. Sa jednom nogom ne bih nikako mogao da se popnem uz opake stene La Flegera. To bi bio kraj, na samo par kilometara od cilja. Mnogo bi zabolelo, mnogo bi bilo gorko. Ali nije. Ispalo je sve kako treba, završio sam, srećni smo, ispunjen sam i sa jednim iskustvom koje neću tako skoro zaboraviti. Ni jedna druga trka nije kao UTMB. Ima dužih, ima strmijih, ali nema većih, lepših i bolje organizovanih. Ako imaju sreću , sve ostale trke su samo kvalifikacione za UTMB. Ne postoji ni jedna koju sam želeo da istrčim više na svetu od ove. A drago mi je što sam je istrčao. Zbog svega, zbog sebe.

Veliku zahvalnost dugujem na prvom mestu mojoj porodici koja me je uvek i neizmerno podržavala na svim planinskim i drumskim avanturama. Hvala i dragim prijateljima čije poruke podrške me uvek napune dodatnom pozitivnom energijom i elanom. Ogromno hvala i mojoj kompaniji “Seavus” koja je prepoznala motive i velikodušno pomogla realizaciju ovog za mene velikog i značajnog poduhvata. Na kraju, zahvalio bih i Bogu jer je uslišio moje molitve sa starta. Hvala vam svima na ispunjenju sna. Volim vas beskrajno!

 

Povezani članci:

Written by 

Zovem se Gacik Saša, rodjen sam 1971. godine u Nišu i aktivno se bavim trčanjem od 2009. godine. Reprezentativac sam Srbije u ultramaratonu na 24h. Učesnik Svetskih Prvenstava u Belfastu (2017) i Albiju (2019) i Evropskog Prvenstva u Temišvaru (2018). Pobednik više internacionalnih ultramaratona. Nekadašnji rekorder Srbije u ultramaratonu sa istrčanih 232km za 24h. Prvak Srbije u ultramaratonu na 24h (2019). Član srpskog "Kluba 100 maratona". Ratni veteran 63. padobranske brigade. Programer. Oženjen, sin Aleksandar.