Prvenstvo Srbije u ultramaratonu na 24h – Palić 6.9.2020

Ovogodišnje Prvenstvo Srbije u ultramaratonu na Paliću trebalo je da se održi još krajem maja, pa sam sa pripremama za to takmičenje krenuo odmah početkom ove godine. Do kraja aprila, već sam u nogama imao više od 1300 km, ali je zbog situacije sa korona virusom trka iznenada odložena za početak septembra. Lično sam smatrao da je to greška, jer se u Srbiji tada krenulo sa ublažavanjem mera, ali i zbog toga što su za septembar bile planirane i druge trke – Prvenstvo Evrope u Veroni, Spartathlon i Sri Chinmoy ultramaraton na Kalemegdanu. Ovaj poslednji nisam nameravao da trčim, ali mi se činilo nekorektnim organizovati dva tako velika događaja skoro istovremeno i naterati trkače da se odluče za jednu ili drugu opciju. Takođe, očekivao sam da će početkom septembra, vremenski uslovi za trku biti pretopli (setio sam se svih maratona u Koceljevi koji su se održavali u tom periodu), te da će prioritet biti plasman, a da će rezultat pobednika ići možda do maksimalnih 220 km.

Pripreme

Kako god, odluka je doneta, a meni je ostalo da se fokusiram na dalje pripreme. Treninzi početkom godine poslužili su mi kao dobra baza zbog svog velikog obima, pa sam isplanirao da tokom leta obim smanjim a povećam intenzitet, sa ciljem da održim svežinu duha i tela. To je bila dobra ideja i iz prethodno pomenutog razloga – s obzirom da nisam očekivao jurnjavu za rekordom nije bilo potrebe ni gomilati prevelike kilometraže. U tom trenutku imao sam prevelikih 76 kg, a da bih dodatno redukovao kilažu, krenuo sam sa povremenim postom – 18 sati dnevno bez jela i 6 sati za sve neophodne obroke.

Maj i jun su prošli očekivano, smatrao sam da je prerano ulaziti u jaču formu pa sam nedeljni obim držao na oko 120 km. Utorkom i sredom radio sam raznolike intervalne treninge jačeg intenziteta, četvrtkom treninge do 80% HRMax, a vikendom uglavnom dužine 20 do 30km u tempu oporavka. Ponedeljkom i petkom sam uglavnom odmarao, jer i odmor je deo treninga naravno. VO2Max se iz nedelje u nedelju podizao, telo je podnosilo treninge bez ikakvog stresa, nisam imao problema sa upalama mišića i tetiva kao ranijih godina. Sve je bilo korektno i bez pritiska, a onda je došla sredina jula.

Tokom jednog od bržih večernjih treninga, stao sam na komad odlomljenog asfalta u mračnoj ulici, skočni zglob je svom silinom otišao u stranu, za njim i sve ostalo tamo gde ne treba. Jedva sam ustao i nekako se oslonio na desnu nogu. Bio sam već prilično zagrejan i računao sam da će bol proći čim nastavim sa laganim trčanjem, ali na žalost, to se nije desilo. Bilo je gore od onog što sam doživeo na UTMB-u. Tamo sam trčao sledećih 30 km po planini, ovde nisam mogao da napravim ni par koraka po ravnom. Zvao sam sina, došao je po mene kolima i odvezao me kući. Sledećih 15 dana nisam trenirao. Otok, modrice, bol i nemoć. Ne mogu da vam opišem tu gorčinu, ali verovatno je poznata svima koji su nekada doživeli povredu. Želiš da treniraš, hoćeš da daš sve od sebe, ali nisi u stanju. Trenutak nepažnje u najgorem momentu priprema, hiljade kilometara i stotine sati rada činilo se da je palo u vodu – tako gorko, glupo i tako nepravedno.

Bio je to trenutak u kom je bilo potrebno učiniti nešto novo. Ni na trenutak nisam razmišljao o odustajanju od priprema i trke. Trebalo je samo fokus prebaciti na nešto drugo, a to drugo, pokazaće se dobro rešenje, bile su kvalitetnije mentalne pripreme. S obzirom da će rivali biti fizički bolje pripremljeni, odlučio sam da na mentalnom planu potražim svoju šansu. Nije da sam taj aspekt priprema ranije zanemarivao, ali više sam se oslanjao na samopouzdanje i životno iskustvo, a ne na čitanje stručne literature iz psihologije. Priznajem, za razne tehnike mentalne pripreme sportista do tada nisam ni čuo, ali sam brzo usvojio sve što mi je moglo pomoći da ostvarim zacrtani cilj.

Elem, sa trčanjem sam nastavio nakon 15 dana, početkom avgusta. Iako je zglob još uvek boleo, otok je splasnuo i modrice su nestale, pa sam mogao da treniram, mada lagano i veoma pažljivo. Bio sam u strašnoj panici da opet, kojim slučajem, ne nagazim na kamen ili rupu u putu, ali srećom to se nije dogodilo. Nedostajalo je tu sada najvažnijih 200+ km, ali nije vredelo lamentirati nad propuštenim. Radovalo me je što sam nekako uspevao da izguram nedeljne kilometraže – 140 km, pa 150 km, a zatim i 160 km. Sa prvom sam se mučio jer nisam smeo da radim treninge jačeg intenziteta, ali kada je bol minula, sve je nekako došlo u ravnotežu. Naravno, mogao sam da trčim i puno više, ali želeo sam da ostvarim zacrtano na početku – da na start dođem psiho-fizički svež.

Dve nedelje pred start, bio sam spreman koliko је u tom trenutku bilo moguće i to me je iskreno radovalo. Takođe, povremeni post sa kojim sam krenuo u maju me je oduševio i veoma brzo dao rezultate – za šest nedelja skinuo sam 8 kg i trku dočekao spreman i u tom segmentu. Novim patikama koje sam kupio početkom avgusta bio sam zadovoljan. 200 km koliko sam ih nosio na pripremama, bilo je sasvim dovoljno da se razgaze i prilagode mojim stopalima.

Važan segment pripreme za ultramaraton je plan okrepe, a još važniji – podrška. Doći na trku bez podrške, odnosno osoba koje će vam pripremati i dodavati hranu, vodu i preobuku, masirati vas, motivisati kada je teško – hendikep je koji nikakve pripreme ne mogu nadoknaditi. Možete se osloniti i na zvaničnu podršku i okrepu, ali su to uglavnom veoma traumatična iskustva (Belfast 2017, Milano 2018, Albi 2019) koja vam nikako ne bih preporučio. Srećom, porodica je uvek tu uz mene, iz trke u trku plan okrepe je unapređivan u skladu sa mojim potrebama i sklonostima, a tako je bilo i ovog puta. 

Trka

Kao što sam i očekivao, najavili su sunčano i toplo vreme, za razliku od prošle godine kada je kiša tokom trke padala ukupno 12 sati. Za nedužne posmatrače, lep dan je sigurno bolja varijanta, ali za nas trkače, posebno kada je temperatura skoro 30C u hladu i kada je veliki deo staze osunčan, sigurno nije. Kako god, s obzirom da trka traje 24h, kad god startovali, završićemo sutradan u isto vreme. A start je pogađate bio u subotu tačno u podne 🙂  Na startu trke na 24h pojavilo se 12 trkača ukupno u muškoj i ženskoj konkurenciji. Na žalost zbog zatvaranja granica i karantina, dolazak je bio onemogućen takmičarima iz drugih zemalja (Mađarske, Hrvatske, Slovenije). Pored nas, startovali su i trkači u trci na 6h.

S obzirom na veliku vrućinu, krenuo sam veoma rezervisano, mislim nikad sporije – istovremeno i nikad pametnije, sve vreme pazeći da ne prekoračim željeni broj otkucaja srca. Zona 3 bila je mesto za izbegavanje sa tako obilnim gubitkom tečnosti. Na žalost vrućina je trajala i trajala, Sunce je baš lenjo padalo ka horizontu, a negde između šestog i sedmog sata trke osetio sam da me je vrelina totalno iscrpela. Istovremeno, s obzirom na mnogo brži tempo kojim su trčali, očekivao sam da moji rivali Mihal Šulja i Veljko Popović krenu da posustaju, ali bar po pitanju Šulje to se nije desilo.

Veljko je nakon 8 sati trčanja počeo da hoda sve češće i sve duže, a kada je puno vremena izgubio na masaži, iz iskustva sam znao da nema nikakve šanse da se potpuno vrati u trku. 

Umesto Šulje, ja sam počeo da posustajem. Iako sam se odlično hidrirao i uzimao minerale, grčevi su počeli da me muče sve više. Nakon desetog sata sam bio u agoniji, gde ni masaže nisu pomagale. Morao sam dobro da pazim na nagoveštaje grčeva i odmah usporim. U suprotnom, grčevi bi mi oštetili mišiće i to bi bio kraj trke. Srećom, Sunce je zašlo i temperatura je prilično pala, tako da je trčanje postalo puno lakše i prijatnije. S obzirom da sam se hidrirao stalno i problemi sa grčevima su nestali. Nakon 12h trčanja, povratio sam potpuno snagu i motiv – borba za prvo mesto je mogla da počne!

Miško je sve do tada trčao neverovatno, bio je u prednosti skoro 15 km u odnosu na mene! Naravno, nisam gubio samopouzdanje, takve razlike sam ranije stizao i prestizao (Temišvar 2017). Iako sam očekivao da će mu tempo mnogo ranije pasti zbog vrućine, to se nije desilo. A onda odjednom, iznenadio sam se kada sam shvatio da nije na stazi i da odmara u svom šatoru. Odmorio je 20 minuta, pa nastavio svojim ustaljenim tempom, opet odmorio 30 minuta, pa opet gazio, odmorio 35 minuta pa gazio, a jedino što sam mogao je da trčim iz sve snage i pokušam da smanjim međusobnu razliku koliko god mogu. Ne znam šta mu je bilo u glavi, ali je sigurno vagao da li je gubitak šanse za novi rekord vredan gubitka i titule državnog prvaka. Bio sam siguran da zbog toga neće odustati.

Negde oko 4 ujutru napravio je poslednju dužu pauzu od 15 minuta i to je bilo to. Smanjio sam njegovu prednost na 3 km i mada sam još nekoliko puta napao, to je bilo sve što sam mogao da uradim. Ustalio je tempo i shvatio sam da će trku na taj način i privesti kraju. Sunce se uskoro opet pojavilo na horizontu, staza je ponovo bila kao pećnica i sve moje šanse su otišle u vetar. Bio je mnogo spremniji i to je i pokazao na stazi, a meni je bilo drago zbog njega. Izuzetno poštovanje koje gajim prema Mišku Šulji, samo se još dodatno učvrstilo. Naš si šampion i ove godine!  Raduj se Srbijo!

Veljko Popović je na kraju ipak završio kao treći, uz nadljudske napore i potpuno sam bez podrške i okrepe. Divim mu se na ogromnoj snazi, srčanosti i volji, jer je na trku došao skoro bez priprema.  Četvrti je bio Miloš Momčilović sa novim ličnim rekordom i stavom koji obećava mnogo bolje rezultate u budućnosti. Sve čestitke i ostalim takmičarima koji su nastupili na trci po ovako toplom vremenu, a većina i po prvi put.

Epilog

Što se mene tiče, nakon detaljne analize zaključio sam da je problema bilo više od očekivanih. Iako sam krenuo nikad sporije, zaključio sam da je trebalo da bude još sporije, čak i uz opasnost da Šulja napravi mnogo veću prednost. Tako bih verovatno smanjio dehidraciju, ne bih imao problema sa grčevima i trčao bih puno stabilnije između osmog i jedanaestog sata kada je i bilo najviše problema. Takođe, iznenadilo me je i što sam opet imao problema sa crvenim mokrenjem iako nikakvih simptoma unazad mesecima nisam imao, niti trenutno imam. Sumnjam na kašičicu soli koju sam pojeo negde oko desetog sata, što je zaustavilo grčeve ali možda izazvalo problem sa bubrezima. Kada vratim film, isto se desilo i u Albiju, ali tamo je bilo više negativnih aspekata, vrućina, hladnoća, jak vetar, nedostatak podrške, upala mokraćnih kanala, čak i ta kašičica soli, pa nisam mogao sa sigurnošću da zaključim šta je tada prouzrokovalo odustajanje.

Okrepu sam uzimao strogo po planu i tu nikakvih problema nije bilo, osim možda u poslednjih sat-dva kada već nisam mogao ništa da okusim. Supruga Danijela i sin Aleksandar maestralno su odradili svoj deo posla i neizmerno mi olakšali učešće na ovoj, po mnogo čemu, izuzetnoj trci. Naime, zahvaljujući njima i mentalnim vežbama koje sam praktikovao, ni u jednom trenutku nisam osetio mentalni zamor, gubitak motiva, ljutnju ili bilo kakvu negativnu emociju. Sve vreme sam bio sjajno raspoložen, izuzetno strpljiv i smiren, čak sam se osmehivao i dok su me držali grčevi, pevušio na stazi i šalio sa navijačima. Jednom rečju pun pogodak u tim segmentima nadmetanja, tako da nemam za čime da žalim. Ova staza mi očigledno odgovara, jer sam na četiri učešća dva puta pobedio i dva puta bio drugoplasirani. Naravno, kao i uvek, dogodine opet jurim titulu!

Sve pohvale organizatoru Elviri Janoši, AK Paligo Palus, Srpskom Atletskom Savezu, Čegar Goranu, sudijskoj i redarskoj ekipi, meračima vremena, fantastičnim navijačima i svim takmičarima na sjajnim rezultatima!

Rezultati

 

Povezani članci:

Written by 

Zovem se Gacik Saša, rodjen sam 1971. godine u Nišu i aktivno se bavim trčanjem od 2009. godine. Reprezentativac sam Srbije u ultramaratonu na 24h. Učesnik Svetskih Prvenstava u Belfastu (2017) i Albiju (2019) i Evropskog Prvenstva u Temišvaru (2018). Pobednik više internacionalnih ultramaratona. Nekadašnji rekorder Srbije u ultramaratonu sa istrčanih 232km za 24h. Prvak Srbije u ultramaratonu na 24h (2019). Član srpskog "Kluba 100 maratona". Ratni veteran 63. padobranske brigade. Programer. Oženjen, sin Aleksandar.